Nicole Marie Meyer, žena zbog koje je Francuska dobila Zakon o zviždačima: Nije mi žao što sam postala zviždačica. Moj život i moja borba danas imaju smisao

Nicole Marie Meyer, žena zbog koje je Francuska dobila Zakon o zviždačima: Nije mi žao što sam postala zviždačica. Moj život i moja borba danas imaju smisao

Neki je sociolog jednom primijetio da bi se zviždače u velikim kompanijama i organizacijama moglo usporediti s kanarincima u rudnicima. Te ptičice, naime, služile su rudarima da u oknima na vrijeme, kad kanarinac ugine, primijete da se skupljaju otrovni plinovi. Tako bi kompanija stigla isprazniti okna i riješiti problem. Na sličan način zviždači u ranoj fazi otkrivaju probleme i nepravilnosti u kompaniji ili nekom državnom tijelu. Međutim, česta reakcija menadžmenta suprotna je od očekivane: oni na istup nekog zviždača ne reagiraju afirmativno, ne misle da bi najbolje bilo riješiti problem prije nego što dožive katastrofu, već počnu napadati zviždača. Događalo se da uprava kompanije počinje zviždača optuživati da ima poremećaj ličnosti, da želi izazvati pozornost ili da je jednostavno problematičan tip kojeg se što prije valja riješiti. I katastrofa je neizbježna.

Kaže nam to Nicole Marie Meyer, poznata francuska zviždačica, danas šefica odjela za zviždače u Transparency International Francuska. S Nicole smo se našli u prostorijama Transparencyija u Parizu.

Svi zviždači u Francuskoj u roku od godine dana napuštaju radno mjesto narušenog zdravlja, reduciranih primanja, uništene karijere, kaže Nicole. Dugo godina kasnije potvrdili su to i brojni i liječnici.

Zdravlje zviždača ozbiljno biva narušeno. Oni postaju izopćeni u društvu i kreću neprilike. Najčešće pate od poremećaja spavanja, tjeskobe, napada panike, depresije, osjećaja bezvrijednosti. Muče ih želučani problemi, gubitak kose, noćne more, kronični umor, razdražljivost, stres i manjak samopouzdanja. Počinju uzimati lijekove. Čim odluče razotkriti nepravilnosti, njihov položaj na radnom mjestu preko noći se pogoršava. Tvrtka se odriče njihovih usluga, izolira ih i prebacuje na manje važne poslove, tjera ih da daju otkaz ili im ukida radno mjesto. Daju im se najteži i nemogući zadaci ili suprotno od toga, ne daje im se nikakav posao. Izloženi su uvredama, sprijeti im se diciplinskim mjerama i konstantno ih se kritizira, kažnjava, izlaže unutarnjim provjerama i revizijama. Neki čak dobivaju prijetnje smrću. I sve to rezultira njihovim odlaskom s radnog mjesta, gubitkom društvenog statusa i, jasno, gubitkom novca.

“Pa tko bi se želio u takvo što upustiti”, uskliknula je Nicole Marie Meyer.

No, ona se upustila. Nicole Marie Meyer imala je lijepu karijeru. Punih 26 godina radila je kao državna i javna službenica. Bila je direktorica pet Francuskih instituta, živjela i radila u Rumunjskoj, Etiopiji i Njemačkoj. Kao ugledni akteri kulturnog života, Francuski instituti diljem svijeta podupiru festivale, kulturna događanja i kulturne institucije predstavljajući ono najbolje od suvremene francuske kreacije (kazalište, ples, film, književnost, vizualne umjetnosti). To su mjesta rasprave i izražavanja francuske misli o svjetskim tranzicijama, ondje se s partnerima organiziraju susreti, simpoziji i okrugli stolove o velikim pitanjima u društvu. Francuski instituti promiče suradnju između francuskih sveučilišta i sveučilišta države u kojoj se nalaze, sudjeluju u financiranju zajedničkih znanstvenih projekata na visokom nivou. Nicole Marie Meyer bila je dio toga; dapače, nakon rumunjske revolucije, upravo je ona osnovala Francuski institut u toj zemlji. Potom je radila u Ministarstvu vanjskih poslova. Imala je uglednu poziciju i njezina obitelj nije mogla vjerovati da se prometnula u zviždačicu. To je tada bilo shvaćeno kao svojevrstan odmetnik, otpadnik u društvu. Nicole je, naime, 2004. godine progovorila o nepravilnostima i financijskim malverzacijama u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, u sklopu kojeg je, među ostalim, radila kao kulturni ataše.

Nije prošlo dugo, izgubila je posao. I sve što ide uz to: izgubila je dio (šire) obitelji, kolege, prijatelje. Nitko s problematičnom osobom ne želi imati posla, vladalo je mišljenje u društvu.

Nicole je odlučila da će se boriti protiv takvih trendova. Trebalo joj je neko vrijeme da se sabere, da bi se pet godina kasnije, 2009. godine, pridružila nevladinoj organizaciji Transparency International Francuska. Odmah je počela raditi na nacrtu zakona o zaštiti zviždača.
“Zašto se u Francuskoj, koja slovi kao jedna od uređenijih zemalja svijeta, nekažnjivo događa korupcija? Mi imamo jak zakon o radu i zaštiti radnika, a istovremeno u društvu imamo prešućeno, tradicionalno pravilo omerte. O nepravilnostima se ne govori, ako što i uočiš, bolje šuti. Nisu tvoja posla”, kaže Nicole.

Imali su, nastavlja, nekakav traljav i površan zakon protiv korupcije donesen 1993. godine. Zapravo, postojalo je, kaže, sedam raštrkanih, nepovezanih zakona koji nisu dobro pratili skandale. I zato je francuski Transparency International, preciznije, njezin odjel, predložio da se napravi nacrt i donese jedan sveobuhvatan zakon. To su počeli tražiti 2009. godine. Međutim, nije išlo lako, stare društvene navade teško je izmijeniti.
Ljutilo ih je, kaže, što je Francuska jedna od zadnjih europskih zemalja koja nije imala ispravan i potpun zakonski okvir o zviždanju. Nije čak imala ni definiciju tko je zviždač i što se smatra pod zviždanjem.

“Trebalo je napraviti definiciju zviždanja. Velika Britanija, primjerice, zakon o zaštiti zviždača donijela je 1995. godine, Irska i Srbija 2014., a evo, Francuska tek prošle godine”, kaže Nicole koja je cijelo vrijeme radila na stvaranju zakona o zaštiti zviždača.
“Društvena svijest se probudila nakon što je 2013. godine u javnosti izbio skandal o ministru Jeromeu Cahuzacu koji je u Francuskoj bi zadužen za prikupljanje poreza, a istovremenoj je u Švicarskoj i Singapuru imao skrivene bankovne račune, kako ne bi morao platiti porez. Krenuli smo s još jačim inicijativama u kojima smo tražili jaki, jedinstveni zakon o zaštiti zviždača, nezavisno tijelo koje bi pratilo provedbu i sigurne kuće za zviždače”, kaže Nicole.

U siječnju 2015. godine izišao je priručnik za implementiranje strategije o zaštiti zviždača u državi. Takve inicijative, nažalost, uvijek dolaze iz nereda, iz afere i skandala. Nikada iz vrlina ljudi. Naprosto se mora dogoditi nešto negativno, da kao društvo otvorimo oči, napominje Nicole.
U početku, njihovoj se inicijativi pridružilo osam nevladinih udruga, da bi taj broj porastao na 18, s još dva snažna sindikata. Cilj im je bio dobiti zakon koji će štititi zviždače.

“Napisali smo prijedlog, odnosno, izradili smo nacrt prijedloga zakona i u prosincu 2015. godine predstavili smo ga svim francuskom medijima. U međuvremenu Državni savjet Francuske Republike, kao jedno od najvažnijih tijela francuske državne uprave, izlazi s nacrtom zakona o transparentnosti u gospodarstvu, u kojem je samo sporadično nabačena potreba o zaštiti zviždača. To nam je uvelike otežalo posao. Jer, ako Državni savjet ne uvidi koliko je važan kompletan zakon o zaštiti zviždača, nismo ništa napravili. Bilo je to jako stresno razdoblje”, prisjeća se Nicole svoje borbe.

Naime, uloga Državnog savjeta Francuske Republike je važna. Njegova uloga je zapravo dvojaka, savjetuje Vladu i parlament o izradi zakona, proučava nacrte zakona i uredbe koje se potom dostavljaju Ministarskom vijeću prije rasprave i usvajanja u parlamentu. Također daje mišljenje vladi o nacrtima pravnih tekstova koji se odnose na Europsku uniju, a koji moraju proći parlamentarnu proceduru. Državni savjet osigurava djelovanje francuske administracije u skladu sa zakonom, stoga se smatra jednim od glavnih jamaca vladavine prava u Francuskoj i pokazatelj je kvalitete javnog upravljanja.

Morali smo s njima stupiti u kontakt, kaže Nicole. Bilo je to u srpnju, 2015. godine.
Osamnaest nevladinih organizacija provelo je on-line peticiju. Glavni cilj bio je da se u zakon o transparentnosti u gospodarstvu unese i cijeli zakon o zaštiti zviždača. Dakle, zakon o zaštiti zviždača ne mora biti odvojen i zaseban, može biti i u sklopu zakona o transparentnosti gospodarstvu, ali mora biti cjelovit, složili su se.

Nakon mučne borbe, uspjeli su. Ponajviše zbog Nicoline borbe, ali i pritiska medija koje je Nicole Marie Meyer organizirala, postigli su da se u drugo poglavlje zakona o transparentnosti u gospodarstvu, u člancima osam i petnaest, unese detaljan nacrt o zaštiti zviždača, s detaljnim definicijama tko je zviždač, što je zviždanje i kako zaštiti zviždače. Zviždač i pokajnik nisu ista stvar, zatim, zviždač mora dobiti zaštitu, to je preduvjet da bi se uopće ohrabrio na zviždanje, odnosno, prokazivanje nepravilnosti. Mora imati garanciju da neće izgubiti posao, mora dobiti sklonište, ukoliko svojim djelovanjem zapadne u velike probleme. Ukratko, država mora imati zakonski okvir kojim definira i štiti zviždače.

Konačno su to i postigli 2016. godine.
Na nacrtu zakona o zviždačima Nicle Marie Meyer radila je punih sedam godina. Noć i dan uspoređivala je pravnu praksu brojnih zemalja. Nije bilo lako, pogotovo kad se sjeti da je prvih godina u Transparencyiju volontirala. A danas je voditeljica odjela za zaštitu zviždača. Progovaranjem u javnosti, prijašnji posao i poziciju Nicole je izgubila, da bi kroz narednih sedam godina stekla još jači imidž hrabre, obrazovane, nepotkupljive građanke.

“I danas kažem svom ocu, borim se i imam osjećaj da sam korisna u društvu. I još sam postigla da sam zato plaćena”, nasmijala se Nicole.

(Nicole Marie Meyer/photo: Rémy Artiges/izvor fotografije: liberation.fr)