Može li ukidanje zabrane isplate plaće u gotovini  biti učinkovita antikoruptivna mjera?

Može li ukidanje zabrane isplate plaće u gotovini biti učinkovita antikoruptivna mjera?

Kada je indijska vlada odlučila ništavnima proglasiti novčanice od 500 i 1000 rupija, što je uzrokovalo neviđene redove pred bankomatima i poslovnicama banaka, svijet se čudio tako drastičnoj mjeri, kojom se nastojalo stati na kraj crnom novcu. Htjeli su prisiliti građane da novčane transakcije obavljaju putem bankovnog računa, a terorizmu izbiju iz ruku novac, koji se, navodno, tiskao u susjednom Pakistanu. Mnogi su se tada iznenadili što i Hrvatska, od 2013.godine pripada redu zemalja u kojima nije moguće plaću primiti “na ruke”, u gotovom novcu, iako je mehanizam prijašnjih godina postojao i u potpunosti je bio transparentan u knjigovodstvenom smislu, vidljiv državi i svim njezinim tijelima nadzora, poput Porezne uprave.
A upravo je Porezna uprava, po nalogu tadašnjeg ministra financija Slavka Linića donijela Pravilnik o porezu na dohodak, kojim je zabranjena isplata zarade u gotovom novcu. Time se, pravdala se odluka tada, nastojalo stati na kraj sivoj ekonomiji, a s odmakom od tri godine, idejni tvorac i provoditelj odluke, danas i dalje tvrdi kako je to bio pravi korak u sigurniju budućnost.
– Sjetite se učestalih napada na poštare koji su nosili penzije. Pljački banaka i drugih novčarskih institucija. Kada sam donosio ovaj Pravilnik prije svega sam bio vođen sigurnošću ljudi. Cilj je bio gotovinske transakcije obavljati preko tekućeg računa, povući novac s “ulice”, učiniti novčane transakcije sigurnijima za sve – kaže danas Slavko Linić.

Međutim, njegovo mišljenje ne dijele dvije žene. Prva, sutkinja radnog suda u Zagrebu, a druga, obrtnica, maserka. Obje su od poslodavca zatražile da im i dalje isplaćuje zaradu u gotovom novcu i obje su to pravo zatražile i sudskim putem. Paradoksalno, više od tri godine sud na kojem sutkinja radi i svakodnevno rješava slične sporove, njezin slučaj nije riješio.

– Zašto toliko dugo traje postupak u kojemu tražim da mi se plaća isplaćuje u gotovom novcu? To se i ja pitam. U međuvremenu, prisilili su me da otvorim tekući račun, iako i danas smatram, načelno i profesionalno, kako svatko u ovoj zemlji, ukoliko to želi, ima pravo plaću primati na ruke, u gotovini – kaže sutkinja novozagrebačkog Općinskog suda, Zorka Čačić Zagrajski.
Upravo je ona podigla podosta prašine svojim zahtjevom da se nastavi dotadašnja praksa suda, koji je svojim zaposlenicima isplaćivao plaću i u gotovom novcu. Sve do zabrane.
– U konkretnom slučaju, Zakon o radu kaže da se plaća isplaćuje u novcu, što je potpuno u skladu s preuzetim obavezama RH, koje izviru iz međunarodnih ugovora. Što se smatra isplatom u novcu uređuje članak 61. Zakona o porezu na dohodak. Odredba Pravilnika o porezu na dohodak koja određuje da se plaća može isplatiti na tekući račun u cijelosti je protivna gore navedenim zakonima. Time što je moj poslodavac rekao da svoje potraživanje mogu ostvariti kod nekog drugog (banke), ne znači da je on izvršio obvezu isplate plaće. Naime, nitko mi ne jamči da ću u vremenu od kada sam od poslodavca obaviještena da mi je plaća isplaćena, taj drugi pravni subjekt zateći “živ”, da nad njim nije otvoren stečaj, likvidacija ili da on sam nema “blokiran” račun – pojašnjava sutkinja.

U znak prosvjeda, Zagrajski je stupila u jednodnevni štrajk, a tužbom zatražila da se joj se plaća nastavi isplaćivati kao i do sada – u novčanicama.

-I to je njezino pravo – komentira na upit Linić, ali dodaje: “ Niti jedan ljudski život ne vrijedi rasprave. Ne možete plaće dijeliti na blagajnama niti mirovine dostavljati u kuvertama na motociklu. Očito da netko svoj osobni integritet cijeni više nego sigurnost ljudi – kaže Linić, kojemu, valja priznati, statistike MUP-a idu u prilog.

Tako je u 2013. godini zabilježeno 54 izvršenih i pokušanih razbojstava u poslovnicama pošte, a čak 20 puta su pljačkaši upadali u poslovnice banaka. Zanimljivo, centri za otkup plemenite sirovine te su godine opljačkani čak 126 puta. Zajedno s trgovinama, mjenjačnicama i svim drugim subjektima koji rade s gotovim novcem, 2013. pokušano je i uspješno realizirano čak 1389 razbojstava. Nakon što je zabrana isplate zarade u gotovom novcu stupila na snagu, ali i zahvaljujući čitavom nizu sigurnosnih mjera koje su primijenjene u financijskim institucijama, poput trajne boje na novčanicama, dvostrukim vratima s vremenskim odmakom, poboljšanjima u načinu transporta novca, te su brojke počele opadati. Tako je 2014. opljačkano 36 poslovnica pošte, 18 banaka i 58 stanica za otkup sirovine. U 2015. , 40 pošta našlo se na udaru razbojnika, 7 banaka i 36 stanica za otkup sirovine. U 2016. još bolja statistika, 35 pošta, 6 banaka, a nakon što je propisano da isplata novca za sirovinu poput željeza, aluminija ili bakra, mora ići preko bankovnog računa, broj razbojstava u otkupnim centrima pao je na svega 27.

Žrtvom drske krađe te je godine bila i obrtnica Darinka Bertović. I to je promijenilo njezin stav prema bankama u korist gotovog novca. Sa stola u njezinom uredu ukraden joj je novčanik, sa svim dokumentima, nešto novca, bankovnim karticama i, na žalost, pripadajućim PIN-om, zapisanom na papiriću.

-Da, imala sam taj PIN u svojem novčaniku, priljepljen baš uz pripadajuću bankovnu karticu. Do tog trenutka, uredno sam primala plaću na tekući račun. Nikada nisam imala nikakvih dugova niti sam, osim tog tekućeg računa, koristila neke druge usluge banke. Nakon ove krađe, vjerujte, još manje želim imati posla s bankama – prisjeća se obrtica trenutka kada je odlučila zauvijek bankama reći zbogom.
Tko god joj je ukrao kartice, u vrlo kratkom je roku, u samo 14 minuta obavio 21 novčanu transakciju, s potpuno jednakim iznosom novca. S računa je ukrao 5 tisuća kuna i podignuo 18 telefonskih bonova u vrijednosti od po 200 kuna. Uzaludni su bili njezini pokušaji da za ovaj sigurnosni proboj okrivi banku.

-Dopušteni minus na kartici iznosio je 3 tisuće kuna, pa mi nije jasno kako ga je lopov mogao premašiti. U sporu s bankom, koja je tražila da ja snosim troškove ove krađe spor sam dobila, ali sam čvrsto odlučila kako od njih, u budućnosti, ne trebam nikakve usluge – odlučna je Bertović koja ni dan danas nema otvoren tekući račun u niti jednoj komercijalnoj banci. Do 2013. Darinka je plaću od poslodavca dobivala u gotovom novcu. Poslodavac je količinu novca potrebnu za njezinu plaću svaki mjesec podizao sa bankovnog računa tvrtke, prilikom čega je jasno naznačio točan iznos i ime, kao i namjenu – isplata mjesečne plaće.
-Nema nikakve muljaže. Sve je transparentno i knjigovodstveno dokazivo. Nemam što skrivati, 12 tisuća kuna brutto, a onda, odjednom, zakonodavac mi 2013. tvrdi da moja plaća nije legalna – priča Darinka.
Uvjerena kako je njezino ustavno pravo svojom imovinom raspolagati kako ona smatra najboljim, pa čak i ako to znači da ne želi imati otvoren račun u banci, 5. kolovoza 2013. podnijela je zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 90. Pravilnika o porezu na dohodak, kojim se definira kako plaća mora biti isplaćena preko bankovnog računa. Godinu dana kasnije, Ustavni sud donio je Rješenje kojim ne prihvaćaju prijedlog za pokretanje postupak ocjene ustavnosti. Drugim riječima, isplatu plaće putem tekućeg računa u banci Ustavni sud ocijenio je u potpunosti zakonitom.

– Ne želim imati račun u banci! Tvrdim i danas da legalnost plaće ne određuje način na koji je ona isplaćena. Knjigovodstveno se ona vrlo jednostavno bilježi i prati. Glupost je da se time suzbija siva ekonomija, a i kada se već dotičemo pošte i penzija, ti starci, od kojih neki žive i u udaljenim mjestima, tako sada moraju pješke po penziju u poslovnicu. I to je neka sigurnost! – revoltirana je Darinka koja ne namjerava odustati.
Poslodavcu koji joj nije mogao isplaćivati plaću u gotovini dala je otkaz, pa otvorila obrt, a “slučaj” koji je odbijen na Ustavnom sudu, proslijedila Hrvatskom helsinškom odboru, nakon čega je spremna pravdu tražiti i na Europskom sudu. Sutkinja Zagrajski tom je stazom već zakoračila, ali taj put nije jednostavan.

-Obratila sam se svim mjerodavnim faktorima u Republici Hrvatskoj, pa i nadležnim upravnim organima, ali od nikoga nisam dobila nikakav odgovor, osim od gospodina Josipa Leke, tadašnjeg predsjednika Sabora, koji mi je odgovorio da su oni nenadležni.
Gospodin Josip Leko, sadašnji sudac Ustavnog suda, zaboravio je međutim da je on tada bio i član Državnog sudbenog vijeća, tijela koje odlučuje o pravima i dužnostima sudaca. U svoj toj gužvi ostala sam iznenađena brzom reakcijom tadašnjeg predsjednika Europskog suda za ljudska prava, časnog suca Deana Spielmana, i Tajništva suda, koji su mi na moj dopis odgovorili za dva tjedna! Poslala sam upit 8. studenoga, a odgovorili su mi već 26. studenoga 2013. te su mom zahtjevu dodijelili broj 73250/13 Čačić Zagrajski Zorka protiv RH, s time da zahtjev izradim na službenom obrascu i priložim dokaze, što sam i učinila. Pomalo naivno, dokaze i zahtjev poslala sam iz Hrvatske pošte, tako da je zahtjev završio u Hrvatskom odsjeku koji mi je 13. ožujka 2014. godine odgovorio da pred domaćim tijelima teku postupci i sud ne može raspravljati o mom predmetu dok ti postupci ne završe, te da tek nakon iscrpljenja domaćeg pravnog puta mogu podnijeti novi zahtjev, ako to želim- otkriva sutkinja. Široj hrvatskoj javnosti poznata je i po tome što je disciplinirala tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, jer se nije pojavio na zakazanom ročištu. Osim muka po bankarskom računu, ova sutkinja nudi i rješenje koje, na žalost, država, barem za sada, ne prihvaća.

– Svaki ugovorni odnos temelji se na dragovoljnosti, uzajamnosti činjenja i davanja, savjesnosti i poštenju, zabrani zloupotrebe prava i zabrani prouzročenja štete. Na svakom je građaninu pravo da bira s kime će i da li će stupiti u ugovorni odnos.
Nitko, pa ni država, nema pravo narediti bilo kome da stupi u neki ugovorni odnos, ako on to ne želi. Prisiljavanjem radnika, građanina, da sa nekom financijskom ustanovom sklopi neki ugovor, koji ne želi, a da se pri tome mora odreći dijela svoje imovine da bi došao do te svoje imovine opasno sliči na definiciju kaznenog djela krađe, odnosno kaznenog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti. Osobno ne vidim razlog zbog kojega svaki zaposlenik, od svog poslodavca pri isplati plaće, ne bi dobio gotovinski ček na ime, i sam odabrao vrijeme, mjesto i način unovčenja čeka, bez bilo kakve provizije banci. Tada građanin ne bi bio izložen “nepoštenim” općim uvjetima financijskih ustanova za koje obično i ne zna, a banke bi se i te kako trudile da svakog zaposlenika privuku kao svog klijenta nudeći pogodnosti za vjernost. Na taj način počeo bi se cijeniti rad i čovjek koji drži depozit u banci. Jer ne zaboravimo, monetarna stabilnost svake države, pored ostalog počiva i na visini depozita koje banke prikupe od svojih građana i kojima moraju odgovorno raspolagati. Odgovornosti banaka neće biti dok one ne počnu odgovarati svakom svom deponentu i dok se ne počnu boriti za svakog svog deponenta – kaže Zagrajski.
Zbog čega je Hrvatima zabranjeno plaću primati u gotovini, tako, unatoč osobnom angažmanu dviju žena, koje su otvorile pitanje koje se tiče svih građana ove zemlje, odgovora nema.
– Ova je država u čvrstim raljama bankarskog sustava, a to se nije dogodilo preko noći. Bez obzira slažete li se sa mnom ili ne, jedno je sigurno, nitko nije imun na novac, pa tako ni suci i zakonodavci. Međutim, jedno vam mogu obećati. Do kraja svojeg života nikada neću otvoriti tekući račun u banci – poručuje Darinka Bertović.

– Suosjećam sa svakim radnikom kome na vrijeme nije isplaćena plaća ili kakav drugi primitak i potpuno ih razumijem, ali očigledno nema političke volje da se taj problem riješi, osim guranjem građana u “dužničko ropstvo”, stanje zabranjeno po svim međunarodnim konvencijama- zaljučuje sutkinja Zorka Čačić Zagrajski.