Hrvatski političari i javna nabava: što dulje vladaju, više je sumnjivih poslova

Hrvatski političari i javna nabava: što dulje vladaju, više je sumnjivih poslova

Treće nedjelje u svibnju sljedeće godine hrvatske građane čeka novi ciklus lokalnih izbora. Bit će to prilika da se još jednom testira teza da biračima u općinama i gradovima ne smeta tzv. umjerena korupcija, odnosno svi oni načelnici i gradonačelnici koji upitnim procedurama dodjeljuju poslove putem javnih nabava. Najpoznatije i u javnosti najcitiranije istraživanje na ovu temu objavio je ekonomist Vuk Vuković. On je kroz niz empirijskih podataka dokazao da birači do određene mjere toleriraju, pa i honoriraju kurupciju. Vuković je u istraživanju analizirao sumnjive javne nabave u svim hrvatskim općinama u izbornom ciklusu od 2009.-2013. i došao do vrlo zanimljivih zaključaka. Ključna je teza da s brojem uzastopnih mandata izabranih načelnika raste i indeks njihove korumpiranosti. Tako načelnici u jedinicama lokalne samouprave koji su na vlasti bili u dva ili više mandata, prosječno su imali čak 54 posto veći indeks korumpiranosti, mahom kroz javne nabave. U općinama s dugogodišnjim načelnicima istraživanje je pokazalo značajno veći postotak javnih nabava na koje se prijavljivao samo jedan ponuditelj i to za uobičajene komunalne poslove poput uređenja cesta ili fasada, za koje bi bilo očekivati da imaju više ponuditelja, budući da nije riječ o specijaliziranim, usko stručnim nabavama, poput, primjerice, skupe medicinske opreme.

Milijunski poslovi za tvrtke bez zaposlenih

U Vukovićevoj analizi uočen je i značajno veći postotak javnih nabava na kojima pobjeđuju fiktivne tvrtke bez zaposlenih te one tvrtke koje kao jedini ponuditelj dobivaju milijunske poslove, i do deset puta veće od prihoda same tvrtke. Zanimljivo je pratiti da iste te tvrtke koje su u bilancama za tu godinu bile gubitaši, u financijskim izvješćima sljedeće godine pokazuju mnogo bolje rezultate, upravo zbog poslova koje su dobili putem sumnjivih javnih nabava. Zašto načelnici s duljim stažem češće imaju „ruke u pekmezu“, također je slikovito objašnjeno. S vremenom koje provedu na lokalnoj vlasti, oni šire svoju interesno-političko-poslovnu mrežu koja im u sljedećem izbornom ciklusu onda donosi – nove glasove. Uočljiv je, također, i veći transfer novca iz središnjeg državnog proračuna u one jedinice lokalne samouprave gdje je na vlasti ista politička opcija kao i u Banskim dvorima. To umjetno doprinosi financijskoj održivosti onih gradova i općina koji bi bez te vrste pomoći teško zatvarali svoje proračune, a političari koji stimuliraju taj model  zauzvrat dobivaju glasove birača i na lokalnim i na parlamentarnim izborima. Ovaj podatak možda najbolje ilustrira zašto građani povjerenje daju kandidatima pod utemeljenom sumnjom za korupciju. Primjerice, na lokalnim izborima u Zadru 2013. pobijedio je HDZ-ov kandidat Božidar Kalmeta, iako se već tada protiv njega vodilo nekoliko istraga za milijunske pronevjere javnog novca. No, brojni Zadrani, argumetirajući zašto su Kalmeti dali glas, isticali su da je upravo njegova pozicija ministra pomorstva, prometa i infrastrukture u mandatu premijera Ive Sanadera omogućila da se zadarskoj regiji transfesira znatno više sredstava iz središnjeg proračuna i da se tamošnji strateški projekti, poput luke Gaženica, stave na listu državnih prioriteta. Pritom, nisu pomogli ni brojni medijski napisi koji su otkrivali da se poslovi s Gradom Zadrom često sklapaju po političkoj i klijentelističkoj liniji, kroz sumnjive javne nabave. U svjetlu toga, bit će zanimljivo vidjeti hoće li HDZ Božidara Kalmetu još jednom, na izborima u svibnju 2017., kandidirati za zadarskog gradonačelnika ili će mu ipak preveliki teret biti skorašnje suđenje.

Što su dulje na vlasti, veći je rizik korupcije

Ekonomist Vuk Vuković u istraživanju predlaže i neka rješenja kojima bi se možda smanjila ili barem lakše kontrolirala i sankcionirala korupcija na lokalnoj razini. Hrvatska bi, kaže, u najkraćem roku trebala uvesti indeks korupcije za jedinice lokalne samouprave. Tako bi birači u malim sredinama znali koliko je javnog novca “iscurilo”, primjerice, na sumnjivim javnim nabavama, a moglo se potrošiti na javne sadržaje, poput gradnje vrtića, škola ili opremanja lokalnog doma zdravlja. Vuković predlaže i reformu lokalne samouprave u kojoj bi se okrupnile manje općine, jer  i sadašnji model s gotovo 600 gradova i općina olakšava netransparentno trošenje javnog novca. Spajanjem manjih općina ugrozila bi se, naime, interesna mreža načelnika koji funckiju obnašaju u dva i više mandata, jer bi se klijentelistička mreža trebala u kratko vrijeme proširi, što u praksi nije lako. Također, s obzirom na podatak da su dugogodišnji načelnici u pravilu korumpiraniji te dodjeljuju više poslova putem sumnjivih javnih nabava, Vuković predlaže i ograničavanje broja uzastopnih mandata, kao što je slučaj na izborima za predsjednika države.

Zašto građani ne kažnjavaju korumpirane?

Sve ove mjere koje bi možda stvorile okvir za lakšu kontrolu koruptivnih radnji na lokalnoj razini,  ipak nisu dovoljne da bi se podigla razina transparentnosti u trošenju javnog novca. Kod hrvatskih je građana svijest o političkoj odgovornosti još uvijek na niskoj razini zbog čega i honoriraju populizam te estradni pristup politici. Najsvježiji dokaz ovoj tezi najava je Željka Keruma da će se na predstojećim lokalnim izborima kandidirati za splitskog gradonačelnika, iako je njegov mandat od 2009.- 2013. obilježilo niz netransparentih poteza i pogodovanja, poput izgradnje i opremanja gradskih vrtića koje je bez postupka javnog natječaja dobio njegov prijatelj Ivica Livaja. Nad Kerumom je i sjena njegovog propalog poslovnog carsta, čiji je slom uništio mnoge poduzetnike kojima je ostao dužan. Stoga će i njegova kandidatura biti zanimljiva kao odgovor na pitanje smeta li građanima netransparetnost i prelijevanje javnog novca u privatne džepove, ili će mu ponovno dati povjerenje.

Veća politička homogenost – više korupcije i netransparentnosti

Istraživanje Vuka Vukovića donosi još nekoliko zanimljivih teza. Analizom podataka došao je do zaključka da korupcija raste u gradovima i općinama veće političke tj. ideološke homogenosti. Preciznije, kad u gradu ili općini dulje vrijeme dominira jedna politička opcija, neovisno o ideološkom predznaku, birači će joj biti skloniji ponovno dati povjerenje, uz obrazloženje da se radi o „našima“. Korupcija je veća i u onim sredinama gdje se teže sastavilo gradsko ili općinsko vijeće, jer različite opcije koje participiraju u vlasti mogu trgovati svojim glasovima za očuvanje vladajuće većine. Od brojnih takvih primjera, medijski je bio najeksponiraniji onaj vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe koji je snimljen dok je HDZ-ovoj vijećnici Mariji Budimir otvoreno nudio protuusluge (između ostalog i 50 tisuća kuna) za njezin glas podrške.

Možda najzanimljiviji dio Vukovićevog istraživanja jest podatak da građani korupciju ipak toleriraju i nagrađuju samo do – određene granice. Nizom grafikona, Vuković je dokazao da podrška opada nakon što razina netransparente potrošnje javnog budžeta prijeđe 20 posto i da će u tom slučaju političar vjerojatno biti kažnjen na izborima i da neće doći do njegovog reizbora.